Amidst all tears there`s a smile

16.6. će biti veliki dan. Zapravo jedini veliki dani su mi koji počinju na 16. Jedini dobri dani, oni su s njim.
(U ovom postu neću mu se obraćati.)

Tom velikom danu ne mogu se previše veseliti. A znam da nemam razloga ne veseliti se. Samo, lakše je tako. Zašto bi bilo bolje prepustiti se običnoj sreći i kad je sve tako glatko i savršeno, kada se može naći toliko detalja kojima si mogu i nastojat ću pokvariti savršenstvo. Jer
Lakše je reći.. nesretna sam i onda grcati u svojim svjesno napravljenim pogreškama, napravljenima u svrhu - biti nesretna.

I'm only happy when it's complicated

Uvijek mislim - neshvaćena sam. I onda ću učiniti ovo: odvojit ću se od ljudi zato što me ne razumiju, odbacit ću koliko god mogu, udaljit ću se, sakriti u kut.. da bih mogla biti tužna zato što sam neshvaćena.

I'm only happy when it rains...pour your misery down on me..

Bit ću sramežljiva, jer je lakše zatvoriti se u sebe, ne pokušavati ostvariti kontakt s ljudima, pogotovo s novima, ne truditi se zadržati kontakt, zar nije jednostavnije samo ignorirati sve govoreći "ja sam sramežljiva" i ne učiniti ništa u vezi toga, jer ipak da se išta učini, kako bi se inače mogla sama sebi žaliti kako sam tako strašno sramežljiva?

Why it feels so good to feel so sad, I'm only happy when it rains

Ali ovaj put, 16., neće tako biti. Odbacit ću sve komplicirano, tužno, usamljeno, sjebano. Učinit ću to zbog njega.
A kasnije, što bude, vidjet ćemo.

I only listen to the sad, sad songs, I'm only happy when it rains

Znam i sama da inače idem onim, lakšim načinom, koji dakako rezultira gorim.
Lakše je ne truditi se.

Ovaj blog je postao bezveze (ne kažem da nikad nije bio..).
Izgubila sam publiku. I neću se potruditi da je obnovim. :)


I'm only happy when it rains...pour some misery down on me...pour some misery down on me...pour some misery down on me...pour some misery down on me

Dio 1.


Deja-fucking-vu.



------------------------------------------------------------------------------------------
Dio 2.




E i da, volim te.


Lalalala.

The journey seems endless, but I'll carry on

Izgubila sam se na putu do nečega.

Ali onda si postavim pitanje jesam li uopće imala što izgubiti?
I pored onih ružnih tvrdnji da nisam, shvaćam da sam bila više ono što jesam nego sam sad.
I kamo je to otišlo?
Bila sam okružena onime što volim i želim. Bila sam ono što volim i želim.
I kamo je to otišlo?

No ipak.
Možda idem ka nečem novom. Možda to i želim.
Možda se stvaram, ali iz nekih posve novih dijelova, za koje ipak mislim da ih uopće ne želim.
I što će biti sad?

Ajme želim otići negdje gdje me neće krivo gledati zbog nečeg što kažem.
Gdje me neće satirati riječima zbog različitosti
Želim tamo gdje će me razumjeti i naći
želim negdje gdje se neću morati ispričavati zbog SEBE. (izgubljene, nađene, kakve god :) )

Ovo je za mene:




e, a ovo za tebe :)

Hm. Dok slušam na liniji suitu za čembalo pokušavam se natjerati da razmislim o slijedu događaja u budućnosti vezano uz daljnje školovanje. Ako planiram na glazbenu akademiju, bilo bi preporučljivo, zapravo poželjno, zapravo neizostavno, otići na ljetni seminar. A da bih mogla na seminar, moram sad, sad početi svirati jako puno, na štetu gimnazije očito. Jer nije da se trgam od posla, učenja i sličnih stvari, ali uspjela sam ostvariti ravnotežu, uspjeh 4 ovdje i tamo. Dakle akademija dakle seminar, značilo bi da već sad prestaje bezbrižan dio mog života. Učiti, učiti, raditi. Ah >.<
Neću moći raditi ono što jako volim, a to je samo.. sjediti ili ležati bezveze i buljiti. Razmišljati o sitnicama, npr. kako je divno gledati u moju najdražu boju, kako je došlo do stvaranja ove riječi, ili što ja znam - bezveznim nevažnim stvarima. Ah kako to volim.

"What is it life if full of care we don`t have time to stand and stare."
(hah, ironično, srala sam po ovoj pjesmi, jer stvarno je hrpica sranja, a sad evo citiram stih, koji je doduše lijep.)

E i uglavnom, moram sad odmah u nekoliko nahodećih sati (!) ne odlučiti želim li na akademiju već HOĆU li na akademiju. Ta nazovi igra riječima mi se učinila zanimljivom. (katkad me zaokupe takve banalne stvari - odlomak gornji)


Ima jedna djevojka koja mi je napokon uspjela kristalizirati podjelu svijeta. Njenu podjelu svijeta, i moju podjelu svijeta, našu podjelu svijeta. Shvatile smo tada da su jedni ljudi sličniji drugima od drugih, koji su pak sličniji drugima. (to sad zvuči glupo ali nije :D)
Zato postojimo na svijetu Mi, i postoje Oni. I zbog toga se osjećamo posebno.



Sanjala sam jednog dečka. Pričali smo. I to mi je bilo dovoljno.

Imam toliko toga reći a na kraju neću reći ništa zapravo.



Pokušavam napisati nešto već duže vrijeme ali riječi ne planiraju izaći.
Nadala sam se da u njih mogu spremiti dio

Mogla bih staviti sliku jer vrijedi 1000 riječi.. nemam nijednu takvu sliku

Da se bar mogu izraziti svojom glazbom.. Ali talent je ništa bez mašte.



Na kraju, samo treba smetnuti negdje u kut gdje se ne vidi,
i gdje se nećeš spoticati


i neće smetati, ali ne znam

Ostala sam bez riječi. Ništa novo.

I`m frightened by what I see, but somehow I know that there`s much more to come.

Navršit ću 16 godina za 27 dana. Tako nevoljko čekam taj dan, jer će mi službeno potvrditi da sam stara. Ući ću u sedamnaestu, i za par godina, ili malo više, bit ću najsamija na svijetu. Otići ću od sigurnosti kuće u ogavnom Karinu, izgubiti sve prijatelje koji su me držali u jednom komadu, i zbog kojih sam bila to što jesam, ili nisam i upoznat ću odvratan led samoće, odgovornosti, odraslosti. Ako budem imala sreće radit ću posao koji volim, a u protivnom radit ću neki smećarski, jadni na kojeg u životu nisam ni pomišljala. Bit ću nečija tajnica, ili što ja znam, jebeni računovođa. Još malo i napustit će me najdraži koji su mi pružali utjehu, brinuli se o meni i bili mi čvrsta stijena, voljena luka. Morat ću se brinuti oko pogreba i odgovarati djeci na pitanje kamo je otišla baka i hoće li je opet vidjeti na nebu. Ma neću ih odgajati u kršćanstvu. Što ću im onda reći gdje je otišla?
Što ću govoriti sebi kad i djeca odu? Hoće li završiti kako spada, hoće li im sunce zasjati? Hoću li plakati i nadati se da ga ne prekriju tužni oblaci.. Kao što su se nadvili kad sam opet ostala sama..
Zadnjih dana života, hoću li odbaciti sve što sam gradila? Hoću li dopustiti da osenilim i da budem nekome na teret? Hoću li se praviti da sam bila uzorna vjernica kao moja mama i moliti Boga da mi oprosti sve i da me dovede k sebi?
Hoću li i ja dobiti krila i odletjeti u raj?


Ne želim odrasti, mama, mama, stvarno ne želim.......




++++

Polovicu života provedemo spavajući. Takvo bacanje vremena, kojeg je tako tako malo.
Mislim da lagano ali sigurno tratim život. Tratim vrijeme koje imam u srednjoj, koje je tako dragocjeno, a već ga je pola prošlo.
Kroz zadnju godinu dana učila sam, svirala, trudila se u dvije škole, izgubila prijatelje i društven život, nisam izlazila van, otuđila sam se, izolirala, bila dobra djevojčica.. Ne želim provesti još godinu dana, kao da je i ne provodim, samo je prošla, kao da je nije ni bilo!
Haha, kasnije ću se pitati gdje mi je dovraga mladost pobjegla


ajme, želim pjevati, želim pjevati
želim plesati, skakati, divljati, pjevati, i da mi drugi ne prigovaraju. Želim da me puste na miru, i želim otići negdje gdje me ljudi razumiju dobro.
Želim imati istomišljenike s kojima mogu otići kad imam slobodan sat.
Ne želim se se sakriti u sebe i samo svoje želje, nego ih i ostvariti.

Ne želim se družiti sama sa sobom, ili.. s knjigom..



Catch me as I fall, say you`re here and it`s all over now
Speaking to the atmosphere
No one`s here and I fall into myself
padam padam padam


Prelijepa razmišljanja cure koja će za mjesec dana navršiti 16